Zgoditak se bliži

E, znaš li onog Zokija, upita Komša, dok smo nosili džak luka 🙂

Kada je to rekao, uplašio sam se. Znao sam da je Zoki bolestan.

Znam Zokija, odgovorih.

Čuva ga Paja, reče Komša.

Znao sam da o tom Paji misli loše, jer njegov pas dolazi u Komšino dvorište. Sem toga, Paja je došljak. Sve jaki agrumenti, priznajem. Ipak, pokušavao sam da shvatim šta hoće da mi kaže. Zašto bi Komša hvalio Paju, a sve je rečeno nekako u pohvalnom kontekstu.

Za Zokija sam oduvek mislio da je dobar čovek. Poslednji put sam ga video kada je pomagao Komši oko nekih crepova u izgradnji poljskog WC-a. Komša ga je sagradio da bi sprečio prekomereni ulazak ljudi u kuću :). Ipak, video je Komša u tome nešto mnogo veće. Pitao sam se šta će mu poljski WC u 21. veku, a on je u njegovoj izgradnji video ispunjenje jednog važnog životnog cilja.

Nema on nikog, odlučno me prekide Komša u razmišljanju. Tako značajno je to rekao, kao da je hteo da mi saopšti neku divnu vest zbog koje je čak i njegovo kameno srce zadivljeno. 

Hteo bi da se nađe na Pajinom mestu, shvatio sam.

Paja mu je rođak, poentirao je Komša. Sada mi je sve bilo jasno. U bolesti Zokija Komša je video njenu pozitivnu stranu. Neko će iz toga izaći bogatiji za kuću.

Ima on ženu, rekoh ja. Odlučio sam da razbijem Komši fantaziju da će Paja naslediti kuću. To je Komšu bacilo u razmišljanje.

Probudio sam se posle ponoći misleći o Komšinoj bezgraničnoj bezosećajnosti. Tek tada sam shvatio ovo šta sada pišem.

Velika većina ljudi u koju spada i Komša misle da su bezgrešni. Samo je potrebno da za Božić zakolju prase. I da zaobiđu rade na crveno slovo. Poštuju običaje, nema šta. A tako im se vraća, misle oni. Veruju da su svi drugi nepravedni, a oni su dobri i pošteni. Istovremeno su okrutni u epohalnim razmerama. Za to su naravno slepi. I posle su im krive institucije kada ih klepaju po džepu, kompanije koje im prodaju nekvalitetnu hranu ili stranka, što zapošljava stranačke kadrove. Uvek im je neko drugi kriv. To je paradoks života. Imam utisak da postoji neki balans i u odnosu na pokvarenost malog čoveka i učmalost provincijske sredine. Daleko da je to bukvalna ravnoteža. Ali nešto postoji.

Join the Conversation

2 Comments

  1. Ova kratka forma me je naterala da spustim dublje u srce gde retko zalazim. U tim tamnin hodnicima mozes se spotaci o saosecajnost i empatiju i slomiti ruku spasa. Da li bi gips pomogao?

    1. Zašto bi saosećajnost polomila ruku spasa? Da li je ruka spasa strah za sopstvenu egzistenciju? Da li se plašimo, ako se saosećamo sa drugima, da ćemo ugroziti sebe? Ili je možda ruka spasa usmerena ka nekom drugom?

Leave a comment

Leave a Reply to Ljubiša Bojić Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *